Samobor – Dubrovnik u 4 dana

Naš odvažni trojac Hrc, Grega i Čubra osvojili su Dubrovnik u svibnju! Putovanje kroz Samobor – Gospić – Vodice – Makarsku i Dubrovnik je trajalo samo četiri dana, bravo dečki!

 

 

 

 

 

Vozili su po najljepšoj ruti stoga pogledaje slike po danima, enjoy!

1. Dan: Samobor – Gospić:
https://plus.google.com/…/+hrckl…/albums/6152956588777109553

2. Dan: Gospić – M. Alan (Tulove grede) – Vodice:
https://plus.google.com/…/+hrckl…/albums/6153300500314626977

3. Dan: Vodice – Split – Makarska:
https://plus.google.com/…/+hrckl…/albums/6153675467990400833

4. Dan: Makarska – Neum – Dubrovnik:
https://plus.google.com/…/+hrckl…/albums/6153679777146288433

 

Detaljan dnevnik putovanja u nastavku :)

Samobor – Dubrovnik, 1 dan: do rodnog mjesta Nikole Tesle


 

Buđenje u 5h, kuhana jaja, špek, kave nema. 5.35 garaža, double check, znam već da sam dosta toga zaboravio, a i uzeo previše nepotrebnog, nikad neznaš. 5:55h, ispred zgrade, dolazi Žac – Iron, da nam pozdravi. Ne stignemo niti razmjeniti par rijeći, evo Grege, ne kasni! Nemamo kaj, Žac nas pozdravlja, mi odmah na Breg, preko Kladja na Molvice, za dobro jutro. Netreba mi kava, uspon od 15* me odmah razbudio, vruće nam je.

Pred Klinča sela imamo spust, tuče vjetar, nije baš toplo. Dolazimo do Petrol benzinske u Klinča sela, Čubra već tamo čeka, kaže 3* C. Red kave, koja fotka, taman da krenemo, evo Kožuha, car. Nije vozio bike prek pola godine, ali će nas ispratiti do Karlovca. Grad na 4 rijeke, “dali si ikad stao u Karlovcu, ja jesam da, a ti bogami ne” (https://www.youtube.com/watch?v=QefXAkhWxXE), centar, kava. Kam nam se žuri, do Gospića, samo preskočimo Kapelu i tu smo.

Pozdravljamo Tomislava (op. a. Kožuha), i prema Josipdolu. Izlazak iz Karlovca, vjetar u prsa, i to konstantno. Čubra windbreaker to lijepo probija, srečom ima široka ramena pa se ok vozit iza njega. Usputna bertija, ne radi, ubijamo prve zalihe masnoća. Do Josipdola je spust, ali zbog vjetra, pedaliramo i niz breg. Kratak predah, ide Kapela, je mala, ali uvijek “taman presječe na pol puta”, 100tka je u nogama. Uspinjemo se bez problema, makar su Čubri i meni bicikli sa komplet bisagama kao kiosci, osjetimo svaki nalet vjetra.

Puštam Yammat FM i prerežem sa kojom starom Lićkom da se digne moral. Jezerane, Brinje, evo nas u Žutoj Lokvi, ajde malo ravnice, i pred mrak smo u Otočcu. Na benzinskoj tamanjenje masnoća, Grega se čudio kako se može jesti kobasa i banana, sad je to i on probao, bio je izgorio. Guramo mu sve živo u usta. Do Gospića 40 km, imamo 160+ u nogama (Čubra 180+, od V. Gorice), lažem ih da je samo jedan brijeg do tam na izlasku iz Otočca. Napadamo ga u mrkli mrak. Ove led built in lampe rade svoj posao, Grega sa tinjalicom iza, usporavamo ritam da mu se ne udaljimo, zbog sigurnosti a i da mu ne ubijemo moral.

Nakon the brega, još 20ak manjih, spust, Perušić, ravno. Prve table za Gospić, a on nikak da dođe. Opet tabla, kao u zoni sumraka, kao da smo u prostorno-vremenskom skoku, i nešto nas vraća. Dolazi Saša Lisec sa rotirkama, čovjek pripremil grah, ispratit će nas do Smiljana. Radi nam zavjetrinu autom par kilometara, ali đabe, remeti nam ritam. Gospić, napokon! Jok, ne noćimo tamo, već u Smiljanima…

Tabla za Smiljane, još 7 km, čini nam se kao 70 km, 200+ km je u nogama uz onaj vjetar u prsa koji je i dalje tu, imamo feeling da je 300+. Vozimo se već pola sata, ušli u Smiljane ali niti traga prenočištu, kreće kiša koja nas je štedjela cijeli put, orgonski top u zic štangi više ne funkcionira, potrošio se. Dolazimo taman da ne promočimo, vrhunski apartmani, grah od Liseca odmah na štednjak.

Lik vadi litru plavca, to majstore! Taman je 23h, jedemo i kljucamo. Saša nas napušta, kuži da smo strgani, bacam se u kadu vruće vode i zaspim ko Rockfeller. Lupanje ekipe me razbudi, nestaje struje, ipak smo u rodnom mjestu njenog izumitelja, da se “zna”. Samo se iz kade preselim u krevet, odluka da sutra spavamo duže, pošto imamo “samo” 160ak km.

Pametno ili ne? Uskoro odgovor…

https://plus.google.com/…/+hrckl…/albums/6152956588777109553

 

Samobor – Dubrovnik, 2 dan: preko Tul(e)ovih greda do Vodica…


Nema alarma, čujem Andreja i Gregu, 10h je, već su budni. Kiša taman prestala, nije niti imalo smisla krenuti ranije, taman je počela kada smo došli i završava kad odlazimo. “Ubijamo” 10 jaja (koja smo btw: kupili u Brinju, i vozili ih 60 km sa sobom), i umiksavamo sve moguće kobase, špek i luk koje nalazimo pri ruci. Ostalo je par dcl Plavca i cole, svakom 1/2 bambusa – umjesto kave. U 12h dolazimo u centar Gospića, gdje se nalazimo sa Lisecom i ekipom. Zahvala za sinoćnji doček sa grahom, spasio nas je. Izlazimo iz Gospića, prema Medaku, plan je ili Sv. Rok pa preko Velebita, ili na Gračac pa “ispod cijevi”. Andrej se dvoumi, ne zna teren, nešto malo osjeti koljeno. Grega navija za prijevoj preko Velebita (planinar u duši), trudim se ostati neutralan do “point of no return”. Čak potiho u sebi navijam za Gračac, išao sam već preko Velebita (Tulove grede), ali nek dečki odluće. Ravnica, razdvajamo se, svako svoj tempo, dećki jure, ja zadnji, ravnica mi nikad nije išla, meeting point je mjesto Sv. Rok (ne, nije tunel smile emoticon

Nakon manje od 2 sata, u Sv. Roku smo, razvedrilo se, jako je toplo, niti traga nočašnjoj kiši. Andrej kao iz puške: idem preko Velebita, taman se zagrijao, koljeno ok. Gregi u očima iskri, nemam kaj nadodat već demokratski prihvatit. Uvijek sam volio više neku sporednu cestu, nego redovitu rutu, tako da uopće ne dvoumim. Brzo nestaje asfalta, penjemo se prema M. Alanu i Tulovim gredama. Natovareni bicikli plešu lijevo – desno po baš i ne utabanom makadamo. Andrej vozi ispred, slika nas na svakom čošku. Brzo smo na vrhu, sa ličkog polja (cca. 500mnv), digli se na 1000+ mnv. Ravni komad prevoja, ćak i lagani spust prema Tulovim gredama – Andrej ih odmah preimenuje u Thuleove. Oduševljen je, nije mu nimalo žao što smo odabrali taj put. Naravno da nije, stari Velebitski prevoj (aka. Cesta crne kraljice), nekad je bio glavni magistralini put prema Zadru, dok 60tih nisu napravili prijevoj od Gračaca na Obrovac. Sreli svega 2-3 auta, sve stranci. Naši vjerojatno niti neznaju za ovu šnitu. Prohodna je čak i za običnu obiteljsku limuzinu, nije potreban terenac. Biciklisti rijeto odabiru ovaj put prema moru, više vole Lićku magistralu, nego put koju smo mi odabrali. Ne hvala, samo da nije prometa, makar bilo 2x duže…

Sa “Thuleovih” greda, otvara nam se pogled na Novigradsko more, Velebitski kanal, Pag… Sa slika možete vidjeti djelić, osjećaj se ne može opisati, to treba doživjeti (makar autom). Kreće zasluženi spust, sve do Obrovca. U kratkom roku smo dolje, već pomalo gladni. Srećemo bike vodića – Ivanu, sa ekipom iz Zaprešića koja je bila na bike turi po Zrmanji. Preporuća obližnju konobu, koja nam je usput. Bila je jedno 3-4 km od naše trase, naravno, uzbrdo smile emoticon Grega nam skoro ponovno izgorio, htio je otvorit paštetu prije Obrovca, ali ga odgovorili.

Miješano meso x3, brzo zaboravljamo na glad i vraća nam se snaga. Palimo gps i kalkuliramo, ostalo nam je dosta km do Vodica, već je sumrak. “Peglamo” prema Karinu, lovi nas mrak, od Karina uspon, teren se malo ravna, pa opet uspon, spust, nabralo se brega. Prolazimo Benkovac, prema Stankovcima, tu je šnita već ravnija, 22h je prošlo. Andrej me zeza “od Obrovca do mora je sve ravno, ha?”, naravno, iz perspektive vozača auta. Andrej najavljuje da je od Stankovaca sve samo sput, moš mislit, ima 3-4 brda, vraća mu se dio što me cimao smile emoticon Grega nam opet izgorio, 23h je prošlo kada napokon lovimo Jadransku magistralu. Andrej malo pod pritiskom, najavio vlasnici apartmana u Vodicama da ćemo doći u 23h, ona mu odgovorila da je sve ok ako dođemo ponoći. Do Vodica imamo 15ak km, Andrej lovi naprijed da preuzme ključeve od apartmana, Gregu trpam sa čokoladom i par pločica od orašastih plodova. Sve odbija, ali ne popuštam dok ne pojede. Više puta je doživio slično samnom, ne zamjera, ne znam što ga tjera i kako ga uspijem nagovorit na nove pizdarije smile emoticon

Andrej doslovno “5 do 12″ preuzima ključeve apartmana, koje btw. drži majka našeg poznatog XCM natjecatelja – Marka Fržopa (uspješno završio Cape Epic). Grega i ja dolazimo odmah nakon ponoći, nočna vožnja nam je postala rutina. Smijemo se vlastitim odlukama od noć prije “možemo se naspavat, imamo samo 150+ km”. Km je bilo više, brda i više nego dovoljno, uz natovarene bicikle, to je sve faktor X 1.5 nego sa praznim biciklom. Tuširanje i trpanje “marihuane” (protein konoplje), mama od Marka nam ostavila tanju domaćih smokava, uz napomenu “to moj Marko voli nakon bicikliranja”. Tanjur ispraznili u kratkom roku, krevet i ubijanje oka. Sutra magistrala, samo cesta, nema prijevoja, makadama, samo da nije vjetra. Ujutro nam se priključuje i Vjeko Guste iz Biograda, “naručili” ga bili u 7h, kako je već prošlo 1h, prebacujemo meeting za u 8h, naravno da smo drugo jutro krenuli tek nešto prije 10h smile emoticon Dali će nas ponovno uloviti mrak, čitat ćete uskoro….

https://plus.google.com/…/+hrckl…/albums/6153300500314626977

 

Samobor – Dubrovnik, 3 dan: Jadranskom magistralom do Makarske


Buđenje u 7h, dok se izvukli, pospremili stvari, pozdravili sa gazdaricom, prošlo je 8h. Spuštamo se na rivu, kupujemo doručak i kremu Heparin u ljekarni (Andreju lagano poćelo naticat koljeno, mene malo peckat) te se nalazimo sa Vjekom u kafiću. Doručak. naslikavanje i kava, to u Hrvata traje, pa krećemo tek malo prije 10h.

Preko Šuibenskog mosta, ne spuštamo se u centar već nastavljamo po obilaznici i jadranskoj magistrali. Do Splita ima 10ak km kraći put preko Boraje, ali je dosta brdovit, on nam je bio opcija okoliko bi uz more puhalo, ali kako je vrijeme idealno, nastavljamo uz obalu. Putem svako malo netko pozdravlja Andreja, ipak je Ciklus dres uočljiv i prepoznatljiv. Upozoravam ga da ulazimo u konzervativnije krajeve, i da će lokalna ekipa to možda prihvatiti drugačije…

Prva stanka u Primoštenu, hladimo koljena u moru i okrijepa u kafiću. Na izlasku srećemo Fržopa, zahvaljujemo za smokve.. Zovem frenda Boška iz Splita, preporuća konobu Barba na ulazu u Trogir. Ekipa je na provjerenom špageti Bolognese, biram crni rižoto uz napomenu “da ga podebljaju”, jer smo gladni. Dolaze Kaštele, promet se pojaćava, vruće je, postaje pomalo naporno, naročito kod skretanja za centar Splita. Na jednom semaforu ekipa iza auta dobacuje, osrnuvši se na Adrejov dres smile emoticon

Uspon pa spust prema Stobreču, već je lakše a i promet se smanjuje. Nalazimo se sa Boškom, deal je da u Omišu popijemo piće. Uletava nam Bojan iz Chronometruma, hvalim novi dres što nam je bio radio, izdržao je ciglih 2 dana i 360 km bez pranja smile emoticon

Manje više bez napora dolazimo do Omiša i radimo okrijepu, već je lagani sumrak. Boško nam pomaže oko logistike, uzima dio stvari i vozi ih do hostela u Makarskoj, kako ne bi (opet smile emoticon došli prekasno.

Iz Omiša odlazimo, već je mrak, lagani povjetarac, idealno za pedaliranje. Promet jako rijedak, sa desne strane provalija i dolje negdje more, sa lijeve stijene, divimo se ljepoti i raznolikosti naše obale. Ima dosta uspona, ali znamo da je do destinacije sve spust. Oko 22h smo kod table Makarska, slika za uspomenu i spust do hostela. Nema prostorije za bicikle, pa ih guramo u spavaonu. Zbunjeni Indijac u polusnu nas promatra što radimo, ali ne mari previše. Tuš, unosimo masnoće i čaj što nam pripremila gazdarica hostela. Andreju je koljeno dosta naotečeno te ga jako boli i smeta kod hodanja. Danas je uzeo prvi dan + vjetar u prsa + pretovaren bike, a ipak nam je Andrej radio zavjetrinu većinu puta i lomio vjetar svojim nogama…

Jutro je mudrije od večeri, pa ćemo vidjeti kakva je situacija ujutro. Dali ćemo sutra slomiti “tradiciju” i doći u Dubrovnik za dana? Saznat ćete uskoro… Planiramo susreti Pedalince koji če se sa kombijima izapodne spustiti sa autoputa, planiramo i u Stonu jesti kamenice, piti Dingač, a planovi su uvijek tu da se mjenjaju, zar ne?

https://plus.google.com/…/+hrckl…/albums/6153675467990400833

 

Samobor – Dubrovnik, 4 dan: Makarska – dolinom Neretve do Dubrovnika


Jutro prebrzo dođe, tako već zadnja 3 dana, nedostaje sna. Spremamo stvari i idemo do rive, na kavu i doručak. U kafiću nam dopuštaju da na stol stavimo svoje zalihe suhomesnatih proizvoda i pribor. Srećom nije još počela sezona, inaće bi morali u park na klupu. Andreju je koljeno dosta natečeno, mogao bi voziti, ali ne želi riskirati, odlučuje da sjeda u bus za Dubrovnik i tamo nas čeka zajedno sa Pedalincima.

Vjeko (Guste) se osjeća dobro, jučer mu je bio rekord koliko je napravio odjednom u jednom danu, ipak je senior (60+), ali daleko od toga da nije iskusan biciklist. Već je dosta toplo, mažemo se kremama i ponovno spajamo na Jadransku magistralu. Onda je ovdje najljepša ali i najmirnija (nije prometna), jer većina prometa koja ide prema jugu se koncentrira na autoput prema Pločama / Metkoviću. Vjerujem da je u vrijeme sezone ova cesta prepuna turista, tako da je ovo doba (vjerojatno i u jesen), najbolja za vožnju biciklom.

Tučepi, Podgora, Drvenik, sve kao na dlanu, uvale jedna ljepše od druge, tu se definitivno vraćam na kupanje prvom prilikom. Brzo smo u Pločama, Pedalinci javili da su se upravo spustili sa autoputa, ispred nas su i staju na prvom ugibalištu. Ubrzo ih srećemo, pitaju da nas prevezu što ne želimo, ali im dajemo dio stvari da nam olakšaju i probamo doći prije mraka (moš’ mislit smile emoticon Pozdravljamo se sa njima do dolaska u Dubrovnik.

Dolina Neretve, kupujemo mandarina i jagoda, do Opuzena nas čeka jedan uspon, nije težak a sa njega vidikovac sa pogledom na dolinu Neretve. Stvarno kao zemlja imamo jako puno raznolikosti na tako malim udaljenostim (Velebit, Jadranska magistrala, Neretva…). Pelješac nam sa desne strane, maštamo samo da nam je tu most, koliko bi brže došli.

U Opuzenu punjenje, roštilj. Nemamo puno vremena za zadržavanje, jer u Dubrovniku u župi Sv. Petra imamo doček i večeru kod dubrovačkog biskupa. Tamo ujedno i nočimo, što su ogranizirali Pedalinci. Oni sutra sa Straduna u 10h kreću prema Baku-u (Azerbeđan) na prve euripske olimpijske igre. Naša ideja je “ispratiti ih” pred 3600 km koje ih čekaju ispred.

Skretanje za Pelješac / Ston, Grega namiguje i inicira na kamenice. Želudac još prepun od Opuzena, tabla “Dingač”, prva slabost, gotovo da popuštam. Kažem Gregi “ako će to skretanja biti još jedna tabla za dingač, skrećemo!”. Srećom nije je bilo, a nabrzaka popiti čašu vina i ubaciti koju kamenicu, nema smisla. Pelješac propuštamo za drugu priliku, kada ćemo otići do Martine na par dana i proći sve njegove kutke. Za lijepe stvari jednostavno netreba brza, treba si dati vremena i uključiti sva osjetila. Sjetim se one ekipe koja je vozila Giro di Croatia. Što su oni vidjeli osim bijele crte ispred sebe i znoja u očima? Nadam se da su krajičkom oka ulovili dio ljepota Hrvatske, pa se jednog dana vrate i uživaju u normalnom tempu…

Guste nam se žali za kavu, odavdje pa nadalje nema previše naselja, niti kafića uz cestu kao što je to bilo do Ploča. Mjesta su uglavnom dolje uz obalu, a magistrala ide malo iznad, ne da nam se spuštati pa ponovno vraćati, sumrak se bliži. Šalimo se dali da stanemo u “Slano” na nešto slatko smile emoticon Zalazak sunca, prolazimo Mljet, prekrasno izgleda. Još ga nisam posjetio, samo slažem listu (wishlist) mjesta gdje ću ponovno doći. Lovi nas mrak, tamanimo ostatak mandarima i čokolade, Dubrovnik je blizu. Par laganih uspona, i svjetla su ispred – blizu (samo tako izgleda). Kad već mislimo da nam je nadohvat ruke, uvala Zaton, pa uspon, pa opet uspon i napokon, “doktorov” most, ali nema table Dubrovnik. Nakon mosta, opet uspon smile emoticon Magistrala izbjegava ulazak u grad, a mi idemo na skroz suprotni dio gdje je stari grad.

Tabla Dubrovnik ispred nas, lijepim “BBK Krpelj” naljepnicu, takvom silinom je tabla odzvonila da je ćulo pola grada smile emoticon Tu smo, ponovno dolazak po mraku, ali je vrijedilo. Spuštamo se u stari grad, dolazimo u župni dvor Sv. Petra, tu nas čeka Andrej i četa Pedalinaca, čestita nam, rakija, večera. Nazdravljamo za prijeđeni put, do kasnih nočnih sati pričamo sa župnikom don Ivicom Pervanom. Sutra na Stradun, osjeti se uzbuđenje u zraku, kako niti ne bi, Pedalince čeka veliki put, nekima je prvo veće putovanje, čak sam i ja uzbuđen makar im se ne priključujem smile emoticon

Next: road trip Dubrovnik – Ohrid (tamo gdje vjećno sunce sja)
https://www.youtube.com/watch?v=AhLAdWq6e18

https://plus.google.com/…/+hrckl…/albums/6153679777146288433

Written by