Kažu od kud je supruga od tuda si i ti. Moja je iz Zagreba. Ali je zato punica iz Ludbrega. Što mi je dao privilegiju jako dobro upoznati Ludbreg i okolicu, što autom, što biciklom. Bilo je i nekoliko odlazaka s biciklom do Ludbrega, ali do sada niti jedan povratak. Zanimljivo, moral bum i to odradit jednom.
Nedjelja je počela dobro, Garmin je vrištao kako sam se super naspavao, super oporavio, još je nešto bilo brojka iznad 90. Iako sam budan od 6, jer u Ludbregu zvona se vole krenut ljuljat od ranih jutarnjih sati. Svjež zrak, pjev ptica, uljepšali su ovu nedjelju. Crna kava koja diže i mrtve, lagani doručak od 1000 kalorija i oblačenje može početi. Daj ovo, ovo stavi tam, di su elektroliti, oni mogu tu, giant bar, bit će dost, ima dvije okrijepne postaje, kaj će mi više, bidon jedan od litre, jer sam ih zaboravil doma pa sam trčal u Sport Vision po novi, nije reklama, naprotiv, 8€ na akciji, ali je adidasov psmtr. 15 stupnjeva ujutro me je skoro natjeralo da obučem i prsluk ali rekoh, ma ne, brzo će sunce. Dvije srne došle su me ispratiti i dan je mogao početi.
Nalazim se s Marijom i lagano krećemo u centar svijeta na prijavu te još jednu kavu. Kave nikad dosta, crne. Dobijamo kartone, magnete, buff. Domaći rock praši iz zvučnika. Dolaze Kristijan i Deni, te nakon kratkog upoznavanja, krećemo na start. Skoro svi smo krenuli u 10, iako je bio klizni start od 10 do 11. Malo po Ludbregu i odmah napadamo Ludbreške vinograde. D i K odmah jure uz breg, ja tražim pluća, znam da su tu negdje, Mariju je mutno pred očima. On nije iz Treće dobi, puno je mlađi.
Uglavnom, jurimo dolje, dahćemo uz brijeg, prva KT prođena, ajde, može se, dobro da nisam obukao prsluk. Juriš na drugu KT donio je par 14% uspona ali, no breg no fun. U tom trenutku nisam bio svjestan koliki je to bio fun u tom trenutku. Dolazak na drugu KT donio je i prvu okrijepu od strane organizatora. Malo ljutih, kobasa, sir, špek, napolitanke, pola litre Cole, i jedno dvije litre obične vode, bile su dovoljne da vrate rumenilo u moje lice. Marijo je isto došao k sebi, te uzjahasmo Bianchie i krećemo dalje, najtežih 50 km je iza nas. I tu nestaje fun. Ostatak od 72km je uglavnom išao samo ravno, uz 1 do 2% uspona. Samo ravno, bez hlada, na ugodnih 30 stupnjeva. Odmah se sjetim breveta koje sam odvozio, bilo ih ponešto, i odmah slažem taktiku u glavi, ne navaljuj, drži kadencu, Marijo je malo naprijed, ja još manje, ajde budemo nekak, čekamo neku grupu pa ćemo se spojit, zajedno smo jači. Prođe tako još jedna kontrolka, ili dvije, malo mi je mutan taj dio, i odjednom pored nas prođe ekipa BK Rotor iz Koprivnice. Rekoh Mariju stisni sad (on je sad naprijed) i idemo ih pratiti. Samo kaj smo mi gazili oko 28, a oni oko 33. Ali držimo ritam, crvenilo u licu više nije upitno, držimo se nekako. Onda smo se prestali držati, Rotor je otišao a mi smo i dalje lagano. ALI, naša kadenca se pokazala boljom, jer smo ih stigli nakon nekog vremena. Dečki su stali nekog čekat. Mi gazimo dalje. Ne čekamo nikog. Jer su naši ispred nas, možda već i gotovi.
Ja ostadoh bez sve tekućine, ostao još gutljaj, čuvam ga za zadnjih 3 km da mogu na masi i inerciji, možda se dokoturati do predzadnje KT i okrijepe. Međutim, KT je došla 2 km ranije, te sam stoički ušao u prostor iste, kao dobro sam, vidi, imam još za pit. Tu smo odlučili malo duže ohladit gume, te uz već isprobani meni, nadoknaditi izgubljeno. Od tog trenutka čekalo nas je još samo 25km do cilja, otprilike. I još jedna KT. ALI, opet veliko sve, između zadnje KT i cilja nalazi se točka sa obožavateljima i cama. Prolazimo pored kuće od Marijeve supruge. I navodno, neki gemišt se spominje.
Dolazimo do zadnje KT, to je to, još samo malo i gle, vidi, pa tu ima šume, hlad. Malo smo usporili da osjetimo šumu i prirodu, i skupimo snage za zadnje metre. I eto nam međukontrolke, hladan gemišt čeka, navijači plješću, meni mutno pred očima. Marijo mi daje gemišt koji je nestao brzinom munje, baš sam bil žedan. Evo ti još jedan. Jooooooj, prvi puta kod ljudi, nepristojno je reći ne. Drugi sam popio sekundu sporije, više nisam bil tak žedan. Zahvaljujemo se na gostoprimstvu i juriš do cilja.
Od brzine prostor se savija oko nas, gume se troše brže nego na Hungaroringu, i brzinom on 24 km/h ulazimo u Ludbreg. Gdje je sve počelo. Tu moramo usporiti, jer je škola, i ograničenja. Ulaskom u cilj bend svira, dobijamo finišerske medalje, parkiramo konje i napadamo grah s kobasom. Ko budali šamar. Kristijan nas je dočekal, radil društvo dok nismo pojeli, te se uz pozdrav, razišli do slijedeće prilike. 21 godinu dolazim u Ludbreg, ovo mi je prvi Crazy Hill, moramo poraditi na tome!
Do slijedeće avanture…
Dean Josip Pende